Župa sv. Ivana Krstitelja Uzdol, Prozor-Rama

Home Župnici

Župnici

Župnici župe Uzdol 1856.–2007.

E-mail Ispis PDF

 

Redni broj - Ime i prezime - Službovao Od Do - Napomene

1. Fra Pavao VUKADIN 25.4.1856. 6.6.1858.

2. Fra Antonio JELIČIĆ 6.6.1858. 12.6.1859.

3. Fra Pavao VUKADIN 12.6.1859. 19.5.1859.

4. Fra Laurentin VUCIĆ 19.5.1865. 29.7.1867.

5. Fra Laurentin LACIĆ 29.7.1867. 29.6.1868.

6. Fra Ivan JARANOVIĆ 29.6.1868. 13.2.1869.

7. Fra Marko OZIMAC 13.2.1869. 17.2.1869.

8. Fra Antun OSTOJIĆ 17.2.1869. 11.7.1869.

9. Fra Andrija RADIELOVIĆ 11.7.1869. 26.4.1872.

10. Fra Pavao VUKADIN 26.4.1872. 1.7.1876. zamjenjuju ga: Fra Bonaventura ŠARIĆ i Fra Pavao KOVAČEVIĆ

11. Fra Stjepan MARTIĆ 1.7.1876. 21.1.1879.

12. Fra Bonaventura KALAMUT 21.1.1879. 27.8.1882. zamjenjuju ga: Fra Antun BOJČETIĆ, Fra Petar TOMIĆ

13. Fra Antun PALINIĆ 27.8.1882. 25.5.1885.

14. Fra Ivan ĐEBIĆ – MARUŠIĆ 25.5.1885. 22.5.1887.

15. Fra Pavao KOVAČEVIĆ 22.5.1887. 5.5.1889.

16. Fra Augustin TADIĆ 5.5.1889. 30.4.1893.

17. Fra Stjepan MARTIĆ 30.4.1893. 14.5.1896.

18. Fra Augustin TADIĆ 14.5.1896. 29.6.1900.

19. Fra Franjo MAJDANDŽIĆ 29.6.1900. 2.5.1903.

20. Fra Stjepan KRESIĆ 2.5.1903. 15.7.1904.

21. Fra Antun RAVLIĆ 15.7.1904. 29.6.1907.

22. Stjepan, kanonik HADROVIĆ 29.6.1907. 14.11.1907.

23. Don Stjepan KREŠIĆ 14.11.1907. 26.4.1916.

24. Don Marko MAJURIĆ 26.4.1916. 29.6.1933.

25. Don Antun ČOVIĆ 29.6.1933. 12.9.1933.

26. Don Dragutin JURIĆ 12.9.1933. 9.7.1937.

27. Don Anto WEISS 9.7.1939. 20.6.1940.

28. Don Ivo BARČANEC 20.6.1940. 28.9.1940.

29. Don Rudolf DEMER 28.9.1940. 3.5.1942.

30. Don Vlastimil FIALA 3.5.1942. 3.7.1942.

31. Don Cvitan ČULINA 24.4.1943. 26.6.1943.

32. p. Nikola MASLAĆ 14.4.1946. 18.4.1948.

33. Don Josip KONOPKA 18.4.1948. 27.4.1949.

34. Don Antun BOGDAN 27.4.1949. 4.06.1951.

35. Don Marko JOZINOVIĆ 4.6.1951. 29.1.1956. mijenja ga p. Franjo Mrak

36. Don Jozo PERIĆ 29.1.1956. 23.11.1958.

37. Don Josip VASILINA 23.11.1958. 20.10.1959.

38. Don Josip KALČIK 20.10.1959. 2.11.1969.

39. Don Josip LUŠIĆ 2.1.1969. 29.11.1979. župni vikari:Ivica Petrović Ivica Borić

40. Don Stjepan DŽALTO 29.11.1979. 5.10.1986. zamjenjuju ga: Don Domin VLADIĆ i fra Bono RAVLIĆ

41. Don Danijel JAKOVLJEVIĆ 5.10.1986. 14.11.1989.

42. Don Franjo PILIĆ 14.11.1989. 2.10.1996. mijenja ga don Branko KARLIĆ

43. Don Miljenko DŽALTO mijenja ga don Robert RUŽIĆ NB. Od 1943. do 1946. godine zbog ratnih okolnosti na Uzdolu nema rezidencijalnog župnika, brigu za župljane Uzdola preuzeli su fratri sa Šćita.


1. Vukadin, fra Pavo (1819.–1881.)

Fra Pavo rodio se u Seonici 20. studenog 1819. Na krštenju dobio je ime Josip. U novicijat je stupio u Fojnici 26. svibnja 1835. Prigodom oblačenja uzeo je ime fra Pavao. Zavjete je položio 26. svibnja 1836. Nastavio je školovanje u Fojnici, a 1840. student je bogoslovlja u Italiji. Za svećenika zaređen je u rujnu 1846. godine. Mladu misu slavio je 8. rujna iste godine. Pastoralno je djelovao kao kapelan u Vidošima (1848.–1849.), svetkovinski propovjednik u Fojnici (1849.), mjesni kapelan u Trišćanima(1852.–1856.), župnik na Uzdolu, gvardijan u Fojnici u dva navrata (1858. i 1865.–1866.), župnik u Gornjem Vakufu, župnik u Grahovu (1868.–1869.), Čukliću (1877.) i Otinovcima na Kupresu (1878.–1880.). Fra Pavao je 1856. utemeljio novu kapelaniju u ramskom kraju, u brdovitom Uzdolu. Na Uzdolu je boravio u tri mandata kao župnika: od travnja 1856. do lipnja 1858., od sredine lipnja 1859. do konca svibnja 1865. i od travnja 1872. do početka srpnja 1876. Uz pomoć puka i fojničkog samostana ubrzo je podigao prostranu župnu kuću te se odmah potom dao na izgradnju crkve. Crkva je bila dovršena već 1859. godine. U Čukliću je župnu kuću zauzela turska vojska za vrijeme borbi protiv austrougarskih postrojbi 1878. godine, pa je pobjegao u ramski samostan. U Čuklić se vratio iz Otinovaca 1880. godine i tu uskoro umro od upale pluća 17. veljače 1881. Pokopan je na Tominu groblju.

Bio je poznat graditelj te je zbog svoje marljivosti počašćen naslovom eksdefinitora. Savjesno je kupovao njive i uvećavao župni inventar kako bi župnik na Uzdol mogao pristojno živjeti.

2. Jeličić, fra Antonio (1821.–1872.)

Fra Antonio rođen je 28. rujna 1821. U novicijat je stupio 25. studenoga 1841. Zavjetovao se 25. studenoga 1842. Mladu misu slavio je 4. srpnja 1849. Na Uzdolu kao župnika djeluje od početka srpnja 1858. do sredine lipnja 1859. Umro je 9. travnja 1872. u Fojnici, u 51. godini života i 34. godini redovništva.

3. Vucić, fra Laurentin (Lovro) (1812.–1868.)

Fra Laurentin (Lovro) rođen je u Livnu 22. ožujka 1812. Krsno mu je ime Božo. U novicijat je stupio i obukao habit 13. listopada 1831., kao redovničko ime uzeo fra Lovro. Zavjetovao se 13. listopada 1832. Dvije godine (1836. i 1840.) proveo je studirajući u Mađarskoj. Za svećenika zaređen je 1937. godine. Mladu misu slavio je 30. rujna 1837. Obnašao je službu župnika u Vidošima od 1848. do 1852., od 1852. do 1854. godine u Ljubunčiću. Dvije godine (1855.–1856.) djeluje na Gorici kao mjesni kapelan i učitelj u pučkoj školi. Kao župnik djeluje u Mrkonjićgradu (1857.–1859.); u Gornjem Skoplju (1860.). Godine 1861. postaje župnik i gvardijan u Gorici–Livno i tu je započeo izgradnju samostana. Godine 1864. postao je župnik u Sasini. Na Uzdolu kao župnik djeluje od sredine svibnja 1865. do konca srpnja 1867. godine, kada odlazi u Otinovce (1867.– 1868.). Umro je u samostanu Gorica–Livno 30. lipnja 1868., u 56. godini života i 37. godini redovništva.

4. Lacić, fra Laurentin (1814.–1880.)

Fra Laurentin (stariji) rođen je 8. rujna 1814. u Jajcu. U novicijat je stupio 14. lipnja 1830. Zavjete je položio 14. lipnja 1831. Mladu misu rekao je 7. rujna 1841. Na Uzdolu kao župnik djeluje od srpnja 1867. početka srpnja 1868. Umro je u Fojnici 1880. godine.

5. Jaranović, fra Ivan (1821.–1869.)

Fra Ivan je rođen u Jajcu 17. rujna 1821. U novicijat je stupio 4. studenoga 1839. a godinu dana kasnije polaže svečane zavjete. Na Uzdolu kao župnik djeluje od konca lipnja 1868. do smrti 13. veljače 1869.

6. Ozimac, fra Marko (1832.–1879.)

Fra Marko rođen je u Docu kod Travnika 12. veljače 1832. U novicijat je stupio 14. srpnja 1848. Zavjete je položio 14. srpnja 1849. godine. Mladu misu rekao je 19. studenoga 1854. Kao župnik djeluju na Uzdolu od početka veljače 1869. do konca veljače iste godine. Umro je u Travniku 1879. godine u 47. godini života.

7. Ostojić, fra Antun (1818.–1883.)

Fra Antun rođen je 31. kolovoza 1818. u Fojnici. U novicijat je stupio 26. svinja 1835. Zavjete je položio 16. srpnja 1837. Mladu misu slavio je 6. lipnja 1841. Na Uzdolu kao župnik djeluje od sredine siječnja 1869. do sredine srpnja 1869. Umro je u Bugojnu 1883. godine

8. Radielović, fra Andrija (1840.–1917.)

Fra Andrija je rođen 23. studenoga 1840. u Fojnici. Na krštenju dobio je ime Stjepan. Osnovnu školu svršio je u Fojnici, a “gramaticalia“ u samostanu. U novicijat je ušao 28. travnja 1857. Filozofiju je pohađao u Fojnici a teologiju u Italiji i Đakovu. Svečane zavjete dao je 28. travnja 1858. Za svećenika je zaređen 1863. godine, a 27. prosinca iste godine slavio je Mladu misu.

Djelovao je kao kapelan u Bugojnu, kao učitelj u osnovnoj školi u Fojnici, 1869. godine djeluje u Istambulu, kao župnik tri godine na Uzdolu od travnja 1869. do srpnja 1872. kao magistar novaka jednu godinu, te ponovno kao učitelju osnovnoj školi. Godine 1875. postaje župnik u Rostovu i tu ostaje punih 21 godinu. Nakon Rostova se vraća u fojnički samostan. Nakon godinu dana boravaka u samostanu, četiri godine djeluje kao župnik u Golombrdu. Djelovao je kao vikar u Kreševu. Godine 1904. postaje župnik u Liskovicama, odakle se vratio u samostan u Fojnicu.

9. Šarić-Drženjak, fra Bonaventura (1848.–1910.)

Fra Bonaventura rođen u Drežnici 25. ožujka 1848. od oca Šimuna i majke r. Jurić. Kao dijete češće je obolijevao pa su ga roditelji zavjetovali dati u fratre ako prizdravi. Kod svoga ujaka fra Bone Jurić, župnika u Vidošima, učio je čitati i pisati. Pri učenju osim ujaka pomogao mu je i fra Franjo Grahovac. U novicijat je ušao i obukao fratarski habit 9. ožujka 1865. u Fojnici. Uzeo je redovničko ime Bonaventura (Bono). Jednostavne zavjete položio je 9. ožujka 1865. Svečane zavjete položio je u Fojnici 5. kolovoza 1869. Studij teologije završio je u Đakovu i Gučoj Gori. Za svećenika je zaređen 9. ožujka 1873., isti dan je rekao i Mladu misu. Svoje pastoralno djelovanje započinje u župi Uzdol, kao pomoćnik fra Pavi Vukadinu. Potom djeluje kao kapelan i učitelj u Bugojnu i Rami. Zatim djeluje kao kapelan kod fra Mije Marjanovića u Čukliću.

Zbog ubojstva fra Lovre Karaule, 20. srpnja 1875. planuo je ustanak katolika u livanjskom kraju. Organizirao ga je fra Stjepan Krešić, kasnije župnik na Uzdolu. Kad je fra Bono čuo da je i on na listi za smaknuće odlazi u ustanike i organizira svoju četu s oko 400 ljudi. Izabran je za vojvodu ustanicima. Nezadovoljni uspostavom primirja Rusije i Turske ustanici organiziraju svoju vladu i proglase se neovisnim. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu, fra Bonaventura je uhvaćen i deportiran u Austriju u zatvor odakle je oslobođen zahvaljujući angažmanu bosanskih franjevaca. Odmah se zaputio u Rim zatražiti odrješenje od kazni zbog ratovanja i vraća se u Bosnu. Po povratku napustio je svoju bosansku franjevačku provinciju i prešao u hercegovačku kostodiju 1884. godine.

U Hercegovini djeluje kao župnik šest godina u Viru, godinu dana u Gorancima, tri godine (1895.–1898.) u Drežnici, kao župnik djelovao je i u Šujici, Rošku Polju, Bukovici, a kao kapelan služio je na Širokom Brijegu, Gradnićima, Humcu, Županjcu i Čerinu. Umro je na Humcu 11. lipnja 1910.

10. Kalamut, fra Bonaventura (1845.–1906.)

Fra Bonaventura rođen je u Fojnici 27. veljače 1845. U novicijat je ušao 16. travnja 1860., a zavjete je položio na isti dan godinu poslije. Mladu misu slavio je 22. prosinca 1867. Na Uzdolu kao župnik djeluje od sredine siječnja 1879. do kraja kolovoza 1882. Umro je u Rami 1906. godine u 61. godini života.

11. Bojčetić, fra Antun (1835.–1888.)

Fra Antun je rođen 24. siječnja 1835. u Jajcu. Mladu misu rekao je 17. siječnja 1857. Boravio je privremeno na Uzdolu kao zamjenik župnika fra Bonaventure Kalamuta (1879.–1882.) i to od sredine studenoga 1881. do početka veljače 1882. Umro je u Jajcu 1888. godine.

12. Tomić, fra Petar (1839.–1894.)

Fra Petar je rođen 28. lipnja 1839. u Sarajevskom Polju. U novicijata je ušao 14. veljače 1855. i obukao franjevački habit. Jednostavne zavjete položio je godinu dana poslije. Mladu misu slavio je 15. kolovoza 1862. U župi Uzdol djeluje kao pomoćnik ili mijenja župnika u periodu od 1880. do 1882. Umro je u Kreševu 1894. godine.

13. Palinić, fra Antun (1845.–1919.)

Fra Antun Palinić je rođen 25. rujna 1845. u Udurlijama kod Bugojna. Pučku školu pohađao je u Fojnici. U novicijat je ušao 16. srpnja 1861. Teološko-filozofski studij svršio je u Đakovu. Svečane zavjete dao je 17. kolovoza 1865. Za svećenika je zaređen 1868. godine. Mladu misu imao je 23. studenoga iste godine. Fra Antun Palinić, kao župnik na Uzdolu djeluje od kolovoza 1882. do svibnja 1885. Umro je u Jajcu 1919. godine.

14. Đebić–Marušić, fra Ivan (1841.–1894.)

Fra Ivan Đebić–Marušić rođen je 3. rujna 1841. u Docu. Djelovao je kao župnik na Uzdolu od sredine svibnja 1885. do sredine svibnja 1887. Umro je u Konstantinopolu 1894. godine.

15. Kovačević, fra Pavao (1848.–1894.)

Fra Pavao je rođen 10. kolovoza 1848. u Rumbocima. Na krštenju dobio je ime Mijo. U novicijat je stupio 29. listopada 1868. Svečane zavjete položio je 22. svibnja 1873. u Gučoj Gori. Za svećenika je zaređen 27. studenoga 1873., istog dana rekao je Mladu misu. Za vrijeme trećeg mandata župnika fra Pave Vukadina od 1872. do1876. godine povremeno mijenja župnika. Sredinom 1885. godine postao je župnikom na Uzdolu i tu je ostao sve do sredine svibnja 1889. Bio je župnik u Doljanima (1891.–1893.), gdje je sagradio župnu crkvu. Umro je iznenada u 46. godini života vraćajući se iz Gornjeg Skoplja u Ramu 1894. godine, pred samostanskom rezidencijom na Šćitu udaren srčanom kapi.

16. Tadić, fra Augustin (1856.–1919.)

Fra Augustin je rođen 24. lipnja 1856. Fojnici. Na krštenju dobio je ime Georgius. Osnovne škole svršio je u Fojnici. Srednju školu djelom u Fojnici djelom u Gučoj Gori. U novicijat u Fojnici ulazi 16. srpnja 1872. Privremene zavjete dao je u Fonici 16. srpnja 1873. Teološki studije započeo je u Đakovu gdje je svršio filozofiju, a dvije godine teologije svršava u Mađarskoj a ostatak u Livnu i Gučoj Gori. Svečane zavjete dao je 1. studenoga 1876. Za svećenika je zaređen 27. svibnja 1880. Mladu misu slavio je 6. lipnja 1880. Dvije godine djeluje kao kapelan i učitelju u osnovnoj školi u Busovači, istu službu vršio je još dvije godine u Gornjem Vakufu. Zatim kao učitelj i vikar četiri godine u samostanu u Fojnici. Kao župnik na Uzdolu službovao je u dva mandata, najprije od svibnja 1889. do svibnja 1893., a zatim od svibnja 1896. do lipnja 1900. Dvije godine djeluje kao gvardijan u Fojnici, zatim godinu dana kao župnik u Rami i četiri godine u Gromiljaku. Godine 1908. vraća se u samostan u Fojnicu gdje je i umro 1919. godine

17. Martić, fra Stjepan (1834.–1901.)

Fra Stjepan je rođen 11. veljače 1834. u Sultanovićima kraj Bugojna. Prve redovničke zavjete dao je 30. lipnja 1852. Za svećenika je zaređen 1858. godine. Mladu misu slavio je 13. lipnja 1858. godine. Na Uzdolu je kao župnik djelovao šest godina. Prvi put od srpnja 1876. do siječnja 1879. i drugi put od travnja 1893. do svibnja 1896. Bio je župnik u Bugojnu i gvardijan u Fojnici. Umro je u Fojnici 1901. godine.

18. Majdandžić, fra Franjo (1866.–1905.)

Fra Franjo je rođen 17. lipnja 1866. u Grahoviku kod Travnika. U novicijat je stupio 16. kolovoza 1885., a 21. kolovoza 1886. godine položio je svečane zavjete. Mladu misu je rekao 25. prosinca 1888. Na Uzdolu kao župnik službuje od lipnja 1900. do svibnja 1903. Zaslužan je za nabavku zvona (1901.) koja se i danas nalaze u staroj crkvi. Umro je u Gučoj Gori 1905. godine u 39. godini života.

19. Ravlić, fra Antun (1874.–1848.)

Fra Antun je rođen je 8. siječnja 1874. u ramskom selu Ripci od oca Mije i majke Kate Nikolić. Na krštenju dobio je ime Ivan. Njegova obitelj doselila je iz Sinjske krajine, gdje se zvala Bogetići, ali su ih po nekoj livadi zvanoj Ravna prozvali Ravnići što je prešlo u Ravlići. Prvo školovanje stekao je franjevačkom samostanu na Šćitu. Školovanje nastavlja u Gučoj Gori. U Fojnici je ušao u novicijat i obukao habit a zavjete je položio 16. kolovoza 1889. Potom odlazi na školovanje na Plehan, zatim Petrićevac, teologiju uči u Livnu i Pečuhu. Svečane zavjete dao je 21. srpnja 1894. Zaređen je za svećenika 14. lipnja 1896. Nakon ređenja službu vikara samostana i kapelana vršio je na Šćitu (1896.– 1898.), gdje je bio i učitelju pučkoj školi. Potom postaje gimnazijski predavač i vikar u samostanu Guča Gora. Preseljenjem gimnazije u Visoko 1882. godine i fra Anto se seli i kao predavač, ostaje u Visokom do 1904. godine. Kao predavač predavao je zemljopis, povijest, njemački i matematiku. Početkom srpnja 1904. dolazi za župnika na Uzdol i tu ostaje do konca srpnja 1907. On je zadnji župnik franjevac na Uzdolu. Župničku službu dugi niz godina, vršio je na Gračacu (1907.–1910.; 1921.–1924.; 1926.–1934.; 1937.–1944.) i u Doljanima (1944.–1947.). Zla tomis ničko slavlje slavio je 20. srpnja 1946. u Doljanima. Godine 1947. dolazi kao umirovljenik u samostan Ščit. Fra Anto je tri puta bio predsjednik ramske rezidencije. Zbog toga su ga fratri i narod zvali uvijek gvardijanom. Na Uzdolu popravljao je oštećenu crkvu, odvajanjem sela Lug (1903.) od župe Uzdol, kasnije Dobroše i Blaca (1906.), predlagao je da se sela Pajići i Ivanci vrate u granice okrnjene župe te da se nova crkva izmjesti u selo Križ. Zaslužan je što su crkvena zvona u vrijeme rekvizicije 1917. godine u ramskim župama ostala sačuvana. Umro je u Rami 1947. godine i pokopan je na groblju u Ripcima.

20. Kanonik STJEPAN plemeniti HADROVIĆ (1863.–1934.)

Stjepan Hadrović rodio se 24. prosinca 1863. u Vrhovcu kraj Jastrebarskoga. Za svećenika je zaređen 22. srpnja 1888. Bio je kapelan tri godine u župi “Svete Marije“ pod Okićem. Na poziv nadbiskup Josip Stadler dolazi u Sarajevo u prosincu 1891. i postaje najprije katedralni organista i vjeroučitelj u školi sestara Milosrdnica. Već 1893. godine Stadler ga imenuje svojim osobnim tajnikom, godinu dana poslije postaje kanonik Vrhbo sanskog stolnog kaptola. Od 1904. godine vršio je i službu generalnog vikara. Zbog velikih zasluga nadbiskup Stadler isposlovao mu je u Rimu prelatsku, a 1907. godine i proto notarsku čast.

Sveta Stolica ga je 1923. godine imenovala i prepoštom Vrhbosanskog kaptola. Smatra se jednim od duhovnih otaca vrhbosanske nadbiskupije. Radio je kao vješt orguljaš i kompozitor. Sastavio je pjesmaricu “Hosana“ (1911.) koja je doživjela nekoliko izdanja. Pjesmarica je remek djelo jer uključuje osnove teorije glazbe i pouku o pjevanju. Znamenit je njegov notni rukopis pjesama za euharistijske kongrese. Godine 1903. izdao je pjesmaricu “Ave Maria“ u kojoj je uglazbio u tri modusa litanije i 10 pjesama na čast Gospi. Napisao je knjižicu “Pouka o molitvi“ (1925.); izdao je udžbenik “Zemljopis Bosne i Hercegovine“ (1902.) te udžbenik “Osnovi matematičko i fizikalnog zemljopisa“ (1902.), izdao je kratku povijest Crne Gore, preveo je molitvenik “Srce Marijino“, različite knjižice vjerskog karaktera: “Ka to lički nauk vjere za napredne i koji hoće da budu napredni“ I. i II. dio (1931.); “Kratka pouka o sakramentu ženidbe“ (1924.). Na Uzdolu kao privremeni župnik dolazi iznenada, početkom srpnja 1907. Zbog malog broja svećenika Stadler na Uzdol šalje kanonika Hadrovića. Iako je stalno boravio na relaciji Sarajevo – Uzdol, odmah je pokrenuo akciju zaštite oštećene crkve a župni stan je pokrpao da ima gdje spavati i odmah se da na izgradnju posve novoga. Župne kuće započeta 1907., završena je 1913. go di ne. Vrlo je impozantna i danas, čvrsta u svojim temeljima i svom izgledu. Želio je da bude sanatorij za oboljele svećenik od plućnih bolesti. Na Uzdolu je bio župnik od 7. srpnja 1907. pa do 14. studenog 1907. Bio je kateheta i duhovnik sestara različitih samo stana. Kao rodoljub bio je vrlo čvrst, a isto tako i vrlo darežljiv. Davao je sve što je imao u dobre svrhe, i na kraju je ostao siromah. Sav prihod od znamenite i uspjele pjesmarice “Hosana“ namijenio je za jednu siromašnu župu ali ne znamo koju. Je li to namijenio za župu Uzdol u kojoj krpa crkvu i gradi novu kuću, ostaje nepoznanica. Posljednje tri godine života teško je bolovao na srcu.

Umro je u Sarajevu u osvit blagdana Kraljice svete Kruni ce 1934. godine. Sprovod preč. Hadrovića bio je veličanstven kao nikad u Sarajevu poslije sprovoda nadbiskupa Stadlera. Pokojnik je pokopan prvi u svećeničku grobnicu na grob lju sv. Josipa u arkadama koje su njegovom zaslugom i načinjene.

21. Krešić, vlč. Stjepan (1850.–1938.)

Vlč. Stjepan je rođen 20. studenoga 1850. u Livnu. Na krštenju do bio je ime Anto. U novicijat je ušao u Fojnici i obukao franjevački habit 17. rujna 1866., a jednostavne zavjete dao je godinu dan poslije. Svečane zavjete dao je 30. siječnja 1873. na Gorici – Livno. Za svećenika zaređen je 4. listo pa da 1874. kada je rekao Mladu misu. Kao kapelan djelu je u Čukliću. Zbog ubojstva fra Lovre Karaule, a potaknuti ustankom u Hrecegovini, fra Stjepan i fra Bono Drežnjak podižu ustanak 1875. godine protiv turskih vlasti i organiziraju livanjsko-prološku ustaničku četu koja je tri godine kontrolirala planinske predjele Livna, Glamoča, Grahova i Kupresa. Dolaskom Austro-Ugarske ustanici su položili oružje a fra Stipo vraća se u samostan na Gorici. Dvije godine službovao je kao župnik u Grahovu (1885.–1887.) zatim kao svetkovinski propovjednik na Gorici, kao nedjeljni propovjednik u Jajcu, župnik u Vrbanjcima (1893.–1894.), župnik u Otinovcima (1894. –1896.), u Suhom Polju (1896.–1899.), u Lištanima od (1899.– 1901.). Potom postaje nedjeljni propovjednik u Rami i ravnatelj Trećeg reda. Na župi Uzdol djeluje dva mandata, prvi kao svećenik franjevac (1903.–1904.), a drugi kao svećenik vrhbosanske nadbiskupije (1907.–1916.). Kao župnik na Uzdol djeluje od 31. svibnja 1903. do 25. studenoga 1904., kada odlazi na službu u Jajce. Baš u to vrijeme izvršena je reforma franjevačkog reda. Fra Stjepan nije bio spreman prihvatiti promjene te je zatražio sekularizaciju koju je i dobio 6. svibnja 1905. i postao je svećenik banjolučke biskupije. Djeluje kao župnik u Bosanskim Uništima. Ubrzo je prešao u kler vrhbosanske nadbiskupije. Već u studenom ponovno dolazi za župnika na Uzdol i tu ostaje do svog umirovljenja 24. rujna 1916. Nakon umirovljenja živi u svojoj kući u Donjoj Rami. Umro je 2. listopada 1938., a pokopan je 4. listo pada u vlastitoj grobnici koju je sam podigao. Zbog izgradnje jablaničke hidrocentrale njegovi posmrtni ostaci preneseni su na gračačko groblje “Vladići“. Za vrijeme drugog župničkog mandata na Uzdolu uz pomoć S. Hadrovića pokrpao je oštećenu crkvu i gradio novi velebni stan nazvan kapela koji je građena s ciljem da bude i odmorište i lječilište za bolesne svećenike vrhbosanske nadbiskupije.

22.Majurić, vlč. Marko (1885.–1933.)

Vlč. Marko rodio se 1885. godine u Deževicama. Bogoslovni studije je završio u Sarajevu. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1909. godine. Djelovao je kao župnik u župi Deževice i na župi Uzdol od travnja 1916. do konca lipnja 1933., i do danas drži rekord po broju godina djelovanja u župi, bez prekida punih 17 godina. Sagradio je s narodom novu crkvu, jednu od najljepših seoskih crkava u vrhbosanskoj nadbiskupiji. Od napora i rada na gradnji crkve povukao je klice nemile sušice koja ga je na koncu oborila u grob. U duhovnoj pastvi je bio vrlo savjestan i vođenju kancelarijskih poslova minuciozan. Svugdje je volio urednost i disciplinu, a kao svećenik živio je uzorno. Na Uzdolu je osnovao mnoge katoličke bratovštine. U narodu je bio vrlo cijenjen i poštovan. Nadbiskup Šarić zbog zasluga oko izgradnje župne crkve na Uzdolu odlikovao ga je za posvete crkve u listopadu 1927. čašću začasnog prisjednika duhovnog stola vrhbosanskog s pravom nošenja ljubičastog pojasa. Bolovao je od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti. Liječio se u Državnoj bolnici u Sarajevu. Umro je 18. kolovoza 1933. u 48. godini života i 24. godini svećeništva. Pokopan je 19. kolovoza u Sarajevu uz prisustvo brojnog građanstva i klera.

23. Čović, vlč. Antun (1909.–1968.)

Vlč. Antun je rođen 15. ožujka 1909. u Guvnima, župa Dolac kraj Tavnika. Zaređen je za svećenika 15. travnja 1933. Kao mladomisnik nekoliko mjeseci od 29. lipnja do 12. rujna 1933. godine upravlja župom Uzdol, zbog bolesti župnika Marka Majurića. Kao župnik djeluje u Rastičevu od 1. siječnja 1934. do 4. lipnja 1935.; u Morančanima (1935.–1937.); u Brusnici od svibnja 1937. do veljače 1944.; u Žabaljaku (1944.–1949.); u Bežlji kraj Teslića (1956.–1963.) gdje je bio i dekan; u Gradačcu (1963.–1967.) i u Zavidovićima gdje je i umro 27. prosinca 1968. u 60. godini života.

24. Jurić, vlč. Dragutina (1903.–1945.)

Vlč. Dragutin je rođen 25. kolovoza 1903. u Radešinama kraj Konjica. Teologiju je studirao u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika 24. ožujka 1928. Obavljao je službu katehete u Sarajevu. Bio je župnik u Rastičevu, Uzdolu i Komušini. Na Uzdol je imenovan za župnika poslije smrti Marka Majurića. Vodio je župu Uzdol od rujna1933. do srpnja 1939. Odatle je otišao u župu Komušina. Dragutin Jurić bio je urednik Katolički tjednik od 8. prosinca 1929. do 11. svibnja 1930. Posljednja mu je župa bila Doboj. Odatle je otišao na Križni put. Bio je u logoru u Prečkom u Zagrebu gdje su ga komunističke vlasti strijeljale 1945. godine.

25. Weis, vlč. Anto (1913.–1943.)

Vlč. Anto je rođen 6. srpnja 1913. u Sarajevu. Teologiju je studirao na Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika 19. studenog 1938. Bio je župnik na Uzdolu od 9. srpnja 1939. do 20. lipnja 1940., zatim kapelan u župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu od srpnja 1941. do 1942. godine. Potom je imenovan domobranskim dušobrižnikom. Kao vojni svećenik odlazi na istočno bojište, gdje je zarobljen 1943. godine kod Staljin grada. Potom je nestao i tako skončao ovozemaljski hod u 30. godini života.

26. Barčanec, vlč. Ivan (1914.–1993.)

Vlč. Ivan rođen je 1. svibnja 1914. u župi Peteranec, tada Zagrebačka nadbiskupija, a sada Varaždinska biskupija. Za svećenika je zaređen 7. travnja 1940. u Sarajevu. Bio je privremeni upravitelj župe u Travniku od kraja travnja do kraja lipnja 1940., potom je nakratko župnik Uzdola od 20. lipnja 1940. do 28. rujna 1940. Kao župnik potom djeluju u Pećinama, na Čemernu (1946.–1948.) i u Ferdinandovcu (nekada Jelačićevo) u Hrvatskoj. Umro je 8. lipnja 1993. u 80. godini života.

27. Demer, pater Rudolf, D. I. (1901.–1964.)

Pater Rudolf rođen je 5. lipnja 1901. u Štajerskoj. Stupio je u Družbu Isusovu, zaređen je za svećenika 14. kolovoza 1937. Bio je profesor na nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku, a kada je istupio iz Družbe, došao je u Tuzlu 1940. godine, i predavao strane jezike na gimnaziji. Nakon toga bio je župnik na Uzdolu od rujna 1940. do početka ljeta 1942. Krajem 1943. godine otišao u Sloveniju, a potom u Tirol, gdje je kao umirovljeni profesor pomagao župnicima. Umro je 1964. godine u Tirolu u 63. godini života.

28. Fiala, vlč. Vlastimil (Antun) (1907.–1986.)

Vlč. Vlastimil–Antun, rođen je 4. prosinca 1907. u Sarajevu. Zaređen je za svećenika 13. ožujka 1937. Bio je kapelan u Tesliću 1938., a potom župnik u Bistrici kod Uskoplja od prosinac 1938. do rujan 1940., u Korićanima (1940.–1941.), kapelan u Gromiljaku i Doboju te župnik na Uzdolu od 3. svibnja 1942. do 3. srpnja 1942., Brusnici od prosinca 1944. do travanja 1945. Poslije rata odlazi u Zagreb. Na Uzdolu boravio je kratko, prigodom pohoda partizana, u srpnju 1942., iz istočne Hercegovine Rami, napušta župu i usprkos inzistiranju Ordinarijata nije se vrati na Uzdol. Umro je 21. svibnja 1986. u Zagrebu u 79. godini života, a pokopan je na groblju Mirogoj.

29. Čulina, vlč. Cvitan (Florijan) (1911.–1996.)

Vlč. Floro je rođen 20 svibnja 1911. u Drinovcima. Stupio je u franjevački red. Teologiju je završio u Asizu 1937. godine kad je zaređen za svećenika. U svećeničkoj službi obavljao je službu kapelana u Međugorju, Kočerinu, na Širokom Brijegu kao član franjevačke hercegovačke provincije. Prešao je u dijezecanski kler Vrhbosanske nadbiskupije. U župi na Stupu kod Sarajeva obavljao je službu kapelana. Od 19. svibnja 1943. do 9. lipnja 1945. vodio se kao službeni župnik na Uzdolu. Zbog svoje prošlosti za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske morao je bježati pred partizanima. U međuvremenu svoje prezime “prekrstio“ je u Čulinović a ime u Florijan. Nakon rata 1945. godine postao je župnik u Žepču i tu ostaje sve do 1982. godine. Tada je umirovljen i kao umirovljenik živio je u Zagrebu. Posebno ga je resio njegov nenametljivi humor kojim je uvijek privlačio i oduševljavao one opterećene i umorne. Oni koji su ga bolje poznavali zvali su ga “duša od čovjeka“. Bio je posebno zaljubljenik u Bosnu pa je teško podnosio ratno razaranje tih krajeva. Umro je 15. rujna 1996. u Zagrebu. Pokopan je 18. rujna na zagrebačkom groblju Mirogoj. Uz nazočnost velikog broja vjernika, dvadesetak svećenika, sprovodni obred i misu zadušnici u crkvi Krista Kralja, u ime nadbiskupa vrhbosanskog predvodio je preč. Anto Jelić, ekonom sarajevske nadbiskupije.

30. Lucić, fra Mladen – Ivać (1909.–1995.)

Premda nije bio rezidencijalni župnik, sa zahvalnošću i dužnošću donosim biografiju fra Mladena Lucića koji je vršio pastoralnu brigu za župljane Uzdola, ali i Prozora i Solakove Kule tijekom Drugog svjetskog rata kad su rezidencijalni župnici napustili svoje župe. Rodio se u Jaklićima 22. ožujka 1909. od oca Tadije i majke Marije Petričević. Na krštenju dobio je ime Ivan. Pučku školu svršio je na Šćit, gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. U franjevački red stupio je 29. lipnja 1929., svečane redovničke zavjete dao je 30. lipnja 1933. Teološki studije svršio je u Sarajevu. Za svećenik zaređen je 20. lipnja 1937., a Mladu misu slavio je na Šćitu 11. srpnja 1937. Kao kapelan službovao je na Šćitu (1937.–1940.), zatim kao župnik u Osovi, Podhumu (1942.). Od 1942. do 1948. godine gvardijan je na Šćitu. Od 1945. godine vrši i službu župnika. U poraću odlazi za župnika u Busovaču (1948.–1958.). Ponovno se vraća na Šćit i vrši službu gvardijana do 1964. godine. Potom postaje vikar samostana do 1967. godine kada odlazi za župnika na Gračac i tu ostaje do 1973. godine. Ponovno se vraća na Šćit i tu ostaje do svoje smrti 28. veljače 1995. U najtežim prilikama za katolike u Rami u Drugom svjetskom ratu, nakon pokolja, paleži i progonstva zajedno s ostalom subraćom došao je na zgarište crkve na Šćitu krijepiti ranjene duše. Usprkos stalnim ratnim opasnostima, neimaštini, preuzeo je pastoralnu brigu za katolike od Vrana do Solakove Kule. Pastoralnu brigu za župljane župe Uzdol vršio je od srpnja 1943. do proljeća 1946. Kao svećenik bio je politički optuživan, pokušali su ga diskreditirati, ali ostao je dosljedan i vjeran i nepokoren. Fra Mladen je pokopan na groblju Ripci.

31. Maslać, pater Nikola (1895.–1969.)

Pater Nikola rodio se 18. veljače 1895. u Borutu, kraj Stoca. Gimnaziju je pohađao i maturirao u Travniku 1916. godine. Kad se odlučio poći u isusovce, otac se tome protivio. Nikola je odlučno odvratio: “Odlazim na Ilindan.“ Na Ilindan je umro 60 godina kasnije. Filozofiju je studirao u Innsbrucku. Studirao je povijest i zemljopis u Zagrebu od 1920. do 1922. godine. Teologiju studira u Rimu i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1927. U travničkoj gimnaziji bio je profesor povijesti i zemljopisa te odgojitelj. Napušta Travnik kad je zatvorena gimnazija 22. veljače 1945. U školskoj godini 1945./46. predaje na Visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu: crkvenu povijest, patrologiju i crkvenu umjetnost. Kad je škola prestala s radom, imenovan je za župnika na Uzdolu u travnju 1946. gdje ostaje do travnja 1948. Poslije je predavao u dubrovačkoj gimnaziji, zatim pastoralno djelovao u Osijeku. Bio je i u zatvoru. Pod stare dane prevodio je s talijanskog i njemačkog jezika, ispovijedao i posjećivao bolesnike. Umro je u isusovačkoj rezidenciji u Zagrebu u 75. godini života, 20. srpnja 1969. Otac Nikola Maslać bio je kao župnik neobičan. Sav Božji i sama revnost, iscrpio se i sagorio u službi Božjoj u brizi i ljubavi za druge. Ljudi su ga veoma cijenili i poštovali. Nekad je bio i malo naivan. Priča se da je s Uzdola vodio vjernika na hodočašće u susjednu župu, na Šćit. Vjernici su ondje ostavljali i milodare. Otac Nikola reče gvardijanu da bi onaj novac trebao za popravak crkve. Gvardijan mu odgovori: “Znate što, oče Nikola! Sad je to teško odijeliti. Nego dogodine vi recite svojim župljanima neka oni označe nekim biljegom novac što ga ovdje daju, pa ćemo vam ga uručiti.“ Bio je iskren, pa je svakom rekao što je mislio. Tako se povjerio nekim osobama koje su ga denuncirale i komunističke vlasti osudile na dvije i pol godine zatvora u Staroj Gradiški. Kao povjesničar napisao je kratak pregled hrvatske povijesti pod imenom Hrvat Hrvatinić, kao brojne članke u časopisu “Život“ i drugim listovima. Pater Nikola Maslać ostao je zapamćen na Uzdolu među narodom kao vrlo pobožan svećenik i pravi duhovni obnovitelj župe, koji je ulijevao hrabrost i nadu, onda klonulom i komunističkom vlašću zastrašenom narodu.

32. Konopka, vlč. Josip (1919.–1988.)

Vlč. Josip rođen je u zanatlijskoj obitelji u Šenbranu kraj Bijeljini 20. studenog 1919. Pučku školu i realnu gimnaziju je završio u rodnom gradu. Gimnaziju je nastavio u nadbiskupskom sjemeništu u Travniku gdje je i maturirao 1940. godine. Bogosloviju je studirao u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika za Petrovo 1944. godine. Mladu Misu je slavio u Bijeljni gdje je na župi ostao služiti kao kapelan. Nakon godinu dana 5. svibnja 1945. komunističke vlasti su ga zatvorile i stavile u logor. Boravio je u logorima: Josipovcu, Valpovu, Pisanici, Našicama i Staroj Gradiški. U logorima, iako proganjan, djelovao je pastoralno kao svećenik. Nakon izlaska iz logora imenovan je za kapelana u Tesliću i pomoćnog upravitelja župe Bežlja. Poslije toga je bio zatvoren godinu dana u Zenici od 20. rujna 1947. do 20. ožujka 1948. Nakon izlaska iz zatvora imenovan je 26. travnja 1948. župnikom na Uzdolu i tu ostaje točno godinu dana. S Uzdola odlazi u zatvor u Zenici od 26. travnja 1949. godine do 28. listopada 1950. Nakon toga je vršio službu župnika u Bijeljini, Gradačcu i Čardaku. U Lukavcu je djelovao 16 godina (1963.– 1980.), zatim do kraja života od 1980. do 1988. godine u župi sv. Josipa u Zenici. Umro je u Zenici 27. svibnja 1988. Odlikovan je 1984. godine čašću papinog kapelana s naslovom monsinjora. Bio je dekan i savjetnik pri Vrhbosanskom ordinarijatu. Obnašao je različite službe i stekao vrlo visok ugled u narodu i među klerom. Radio je mnogo za duhovna zvanja, bio veoma duhovan, svet i glazbeno nadaren čovjek. Umro je 1988. godine i prema osobnoj želji ukopan je u župi Zenica, gdje je i radio.

33. Bogdan, vlč. Antun (1913.–2001.)

Vlč. Antun rodio se u 9. studenog 1913. u Podturnu u Međimurju. Gimnaziju je završio na Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Stupio je u isusovački novcijat. Zatim je pohađao studij teologije na Gregorijani u Rimu gdje i postigao licencijat iz teologije. Za svećenika je zaređen 22. srpnja 1944. u Rimu. Malo nakon toga 1949. godine ostavlja isusovce i dobiva razrješenje jednostavnih zavjeta. Prelazi u Vrhbosansku nadbiskupiju gdje djeluje na župama: Uzdolu, Žabljaku i Derventi. Na Uzdolu je djelovao kraće vrijeme 1951. godine. Uz pastoralni posao doktorirao je 21. travnja 1955. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zatim prelazi u Zagrebačku nadbiskupiju 1967. godine. Bio je župnik u Lužanima i u Petrinji devet godina. Umirovljen je 1979. godine. Djelovao je vrlo karitativno. Svoju kuću u Podturnu u Međimurju, poklonio je Caritasu za smještaj djece s posebnim potrebama. Napisao je nekoliko hodočasničkih priručnika. Pokopan je u Čakovcu 17. travnja 2001.

34. Nadbiskup dr. Marko Jozinović (1920.–1994.)

Mons. Marko rodio se 28. ožujka 1920. u selu Devetine, župa Radunice, a danas župa Globarica nedaleko od Zavidovića. Gimnaziju je završio u Travniku a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1944. godine. Zamjenjivao je župnika u Zavidovićima. Zatim su ga komunističke vlast 26. lipnja 1945. nepravedno optužile i zatvorile. Teške dane zatvora izdržao je šest godina sve do 15. ožujka 1951. Zatim je imenovan za župnika na Uzdolu gdje je bio na službi do veljače 1956. Već nakon par mjeseci izlaska iz zatvora i djelovanja na Uzdolu iznenada je od komunističkih vlasti pozvan na odsluženje vojnog roka. Kroz to vrijeme mijenja ga p. Franjo Mrak, isusovac. U šest godina župnikovanja na Uzdolu ostavio je uspomene tihog i revnog župnika koji se potpuno posvetio pastoralnom radu. Značajnije zahvate načinio je na crkvi i župnoj kući u prigodi proslave 100. obljetnice samostalne kapelanije Uzdol 1955./56. Čuvao se pretjerivanja a slijedio je pravilo zdrava kršćanskog nauka. Rado se vraćao na župu Uzdol dok je bio profesor i u drugim službama u Sarajevu, sve dok nije bio imenovan nadbiskupom.

Dobio je spor s komunistima koji je trajao skoro 4 godine i uspješno je povratio oduzete matice, ostale župne knjige i istjerao je iz župe kuće komunističku zadrugu “Biffe“ koja je djelovala u oduzetim prostorijama župnog ureda. S Uzdola je premješten je za župnika u Morančane kraj Tuzle odakle je otišao u zatvor 15 dana. Sa službe župnika 1961. godine upućen je na studij moralne teologije u Rim gdje postiže naslov doktora 1964. godine. Po povratku u Sarajevo imenovan je rezidencijalnim kanonikom i prepoštom kaptola, zatim profesorom moralne teologije i župnikom katedralne župe. Od 1970. godine vrši službu kancelara ordinarijata vrhbosan skoga. Za vrhbosanskog nadbiskupa imenovanje je 30. svibnja 1977. Biskupsko posvećenje imao je 23. listopada u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova. Nadbiskupijom je upravljao 13 godina sve do 19. travnja 1990. kada je umirovljen. U vrijeme upravljanja nadbiskupijom pastoralno je obišao cijelu nadbiskupiju nekoliko puta, osnovao je 14 župa i dvije kapelanije, obilježio stotu obljetnicu obnove redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1981. godine. Posljednje dane života proveo je u do mu za umirovljenike u Sarajevu a kad je rat buknuo, premješten je u Dubrovnik. Umro je 12. kolovoza 1994. u Dubrovniku. Njegova oporuka da bude ukopan u sarajevskoj katedrali usprkos blokadi grada i teškim ratnim prilikama ispoštovana je.

35. Mrak, pater Franjo (1899.–1986.)

Pater Franjo rodio se 7. lipnja 1899. u Radovljici kod Kranja u Sloveniji. Otac mu je bio obrtnik brijač a majka dobra domaćica i kršćanka. U obitelji je bilo devetero djece. Pohađao je gimnaziju u Kranju i Ljubljani. Sudjelovao je kao vojnik u Prvom svjetskom ratu i za to primao mirovinu. Upisao je studij prirodoslovlja na fakultetu u Ljubljani, koji je uz prekide i diplomirao. Na tom studiju osjetio je zvanje za svećenika isusovca. Postao je isusovac 1927. godine. Filozofiju je studirao od 1927. do 1930. godine u Pullachu gdje mu je bio kolega Karl Rahner, kasnije poznati teolog. Teologiju je završio u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 14. kolovoza 1937. Mladu misu je proslavio u rodnoj župi Radovljici gdje mu je bio manduktor stric kanonik Matija Mrak. Nakon toga djelovao je kao odgojitelj u gimnaziji u Travniku. Nakon kraćeg vremena, premješten je u sjemenište u Dubrovnik gdje je ostao tijekom 37 godina. Za kratko vrijeme došao je u pastoralnu ispomoć u Sarajevo gdje je bio imenovan župnikom u Morančanima i Pećniku i kao zamjenik prisilom odsutnom župnik na Uzdol.

Na Uzdolu djelovao je određeno vrijeme godine 1955. i 1956. godine, jer je uzdolski župnik Marko Jozinović iznenada pozvan u vojsku. Pastoralno je savjesno vodio župu, pripremao se za propovijedi i obilazio sve zaseoke župe. Kao profesor biologije i mineralogije imao je hobi prikupljanja kamenja: kristala i rudača. Govorio je: “Sve to meni dobro dođe za đake! Sve to meni dobro dođe za školu!“ Uvijek je dolazio kući s punim torbama kamenja. Iako je bio Slovenac, vrsno je poznavao hrvatski jezik, pa se usudio poučavati obične ljude. Tako mu je neki naš čovjek donio kao redovinu nešto pšenice: “Evo, velečasni, donio sam ‘šenice“. Da je više urodilo, više bih donio.“ Pater Mrak je htio ispraviti njegovu ‘šenicu’ pa mu kaže: “Znate, ja nisam Hrvat, ali bih htio da vi pravilno govorite, hrvatski! Ne kaže se ‘šenica’ nego ‘pšenica’. A seljak mu odgovori: “Za vas neka je pšenica, a za mene je samo šenica.“ Pater Franjo Mrak je nakon kratkog pastoralnog rada u vrhbosanskoj biskupiji, ponovo premješten u Dubrovnik gdje je ostao do kraja života. Pred kraj rata čuvao je kuću sjemeništa da je ne otmu komunističke vlasti. A poslije je nastavio predavati svoje predmete sve do odlaska u mirovinu. Smrt je dočekao pripravan. Često se bodrio riječima iz opere “Carmen“: “Toreadore, spremi se!“ Uistinu se spremao za sretan prijelaz iz vremena u vječnost. Preminuo je 10. srpnja 1986. u Dubrovniku, u 88. godini života i 62. godini redovništva, pred sam jubilej zlatne mise. Pokopan je na dubrovačkom groblju Boninovo uz ispraćaj kotorskog biskupa Ive Gugića, svoje subraće isusovaca i brojnih svećenikai vjernika.

36. Perić, vlč. Jozo (Josip) (1923.–2005.)

Vlč. Jozo rodio se u Brezi 19. ožujka 1923. od oca Stjepana i Ane Tolo. Othranjen je u sirotištu “Egipat“ sestara Služavki Malog Isusa u Sarajevu. Od rodbine imao je samo brata Ivicu koji je umro u Češkoj početkom devedesetih godina, odakle potječe po majčinoj strani. Gimnaziju je završio u sjemeništu u Travniku, a bogosloviju u Đakovu. Kao bogoslov dospijeva u redove Križnog puta hrvatskih zarobljenika s Bleiburga. Spasio se jer se kradomice bacio u travu i tako ostao živ. Vratio se u Bosnu i poslije nastavio bogosloviju. Zaređen je za svećenika 14. srpnja 1946. Kao politički zatvorenik bio je u zatvoru sedam godina (1948.–1955.) Nakon toga od prosinca 1956. bio je župnik na Uzdolu do prosinca 1958. Poslije toga bio je župnik u Brusnici i Čardaku. U svom župnom radu pokazao se kao graditelj i vrlo dobar pastoralac na njivi Gospodnjoj. Odlikovao se vedrinom, optimizmom i svetom upornošću i ostvarivanju zacrtanih obveza. U Čardaku je bio prvi župnik novoosnovane župe, gdje je izgradio župnu kuću. Od komunističkih vlast uspio je vratiti oduzeti samostan časnih sestara “Doloroza“ i dio zemljišta te useliti sestre. Vršio je dugo i dužnost dekana, a koncem 1970-ih odlazi u mirovinu. Radio je pet godina u Njemačkoj na jednoj župi a nakon toga odlazi u misije u Zaire, u Afriku, gdje pomaže misionarima otkrivati vodu putem rašalja. Početkom devedesetih godina radi kod sestara milosrdnica u Lovrečini kao duhovnik. Pred kraj života boravi u svećeničkom domu u Zagrebu. Obolio je od šećerne bolesti i bio prinuđen na invalidska kolica. Umro je 8. svibnja 2005. u Zagrebu u 83. godini života i 58. godini svećeništva. Prije nego što će umrijeti, pao je u komu i onda se vratio k sebi pitajući: “Gdje je ta sestrica smrt, zašto ne dolazi?“ Pokopan je na groblju u Lovrečkoj Varoši uz prisustvo brojnih vjernika, a sprovod je vodio vrhbosanski pomoćni biskup dr. Pero Sudar. Zahvaljujući njegovoj povezanosti sa Služavkama Malog Isusa, koje su ga othranile, uspio je na Uzdol dovesti sestre koje djeluju u župi do njegova odlaska u Čardak.

37. Vasilina, vlč. Josip (1932.–1988.)

Vlč. Josip rođen je 24. ožujka 1932. u Docu kraj Travnika. Realnu gimnaziju je završio u Tuzli. Poslije mature upisuje učiteljsku školu u Sarajevu. Nakon druge godina studija odlučuje se za svećenika i odlazi na studij bogoslovije u Đakovo. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1956. Bio je kapelan u Modriči, Brčkom, Derventi te župnik na Uzdolu, Rastičevu, Čemernu kraj Sarajeva i Podkraju kraj Travnika. Na Uzdolu je bio župnik od 1958. do 1959. godine. 1973. godine privremeno je umirovljen. Nakon liječenja odlazi u Hrvatsku katoličku misiju u Stockholm u Švedsku. U svećenički dom u Sarajevo vraća se 1977. godine gdje je i umro 9. svibnja 1988. Pokopan je u grobnici obitelji Vasilina u Sarajevu.

38. Kalčik, vlč. Josip (1923.–1994.)

Vlč. Josip rođen je 4. listopada 1923. u Slavonskom Brodu. Bogoslovne studije je započeo u Prizrenu u vrijeme Drugog svjetskog rata, a završio ih je u Đakovu. Zaređen je za svećenika 18. srpnja 1948. Kao mladi svećenik zamjenjivao je župnika u Bosanskom Brodu a potom je imenovan župnikomu Gromiljaku kraj Kiseljaka, zatim u Brusnici. Na Uzdolu kao župnik djeluje od 1959. do 1969. godine. U župi je djelovao je vrlo aktivno u vrijeme događanja II. vatikanskog sabora. Obnovio je župni zbor. Najveći uspjeh je postigao u obnovi župne crkve 1962. godine kad su materijalni uvjeti života bilo vrlo teški. Obnovio je pod crkve, prozore, vrata, trijem ispred crkve, srušio drveni kor i načinio novi betonski te naručio novu ispovjedaonicu. U svom pastoralnom radu posebna briga mu je odgoj novih duhovnih zvanja. S Uzdola odlazi za župnika u Boće gdje ostaje do kraja svog života. Umro je u bolnici u Tuzli 30. travnja 1994. a pokopan je na groblju Boće 1. svibnja 1994.

39. Lušić, vlč. Josip (1930.–1991.)

Vlč. Josip rodio se 29. srpnja 1930. u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Završio je državnu gimnaziju. Studij teologije pohađa u Đakovu i Pazinu. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1960. godine u Zagrebu. Djelovao je kao kapelan u župama Derventi, Zenici, Oštroj Luci, Modriči i Travniku. Neko vrijeme je zamjenjivao bolesne župnike u Čemernom i Travniku. Zatim je obavljao službu župnika u župama Rostovu, Uzdolu i Bistrici. Za vrijeme komunističke vladavine imao je problema s vlastima s kojima se uspješno nosio. Znao je biti oštar i energičan. Na Uzdolu kao župnik djeluje od 1969. pa do 1979. godine. Istakao se u gradnji kapela na svim grobljima koje su bile zapuštene ili uopće nisu postojale. Tako je podigao kapele na grobljima u Ljubuncima, na Uzdolu, Donjoj Vasti, Krančićima, Šćipama, a obnovio je kapelu sv. Ante na Kominu i izgradio zavjetnu kapelu na Vrdolu. Uveo je i svete mise na grobljima dva puta godišnje u proljeće i na jesen. Sa župljanima se pripremao na gradnju nove crkve. U tu svrhu pripremio je veliku količinu pijeska i željeza. S Uzdola odlazi u župu Bistricu kod Uskoplja, a 1981. godine zbog narušenog zdravlja odlazi u mirovinu. U vrijeme boravka u svećeničkom domu u Sarajevu bio je u stalnom kontaktu s profesorima i bogoslovima s kojima se volio šaliti. Umro je nakon kraće bolesti u Sarajevu 10. listopada 1991. Sahranjen je 12. listopada na groblju u rodnoj župi Johovac. Sprovod je vodio nadbiskup Vinko Puljić koji je održao i oproštajnu riječ. U ime svećenika govorio je kanonik Ivo Mršo koji je istako svećeničke i pastoralne vrline pokojnog Josipa Lušića.

40. Borić, vlč. Ivica (1951.– )

Vlč. Ivica je rođen 18. prosinca 1951. u Mišičićima u ondašnjoj župi Radunice. Pučku školu pohađa u Devetinama i Fojnici kod Maglaja, srednju školu završio je u Križevcima, a teologiju u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1977. Za vrijeme župnika Lušića, nekoliko mjeseci djeluje kao duhovni pomoćnik na Uzdolu. Danas djeluje u zadarskoj nadbiskupiji.

41. Džalto, vlč. Stjepan (1931.– )

Vlč. Stjepan rodio se 21. listopada 1931. u Voljicu kod Uskoplja. Pučku školu je završio u Uskoplju, gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, a studij teologije u Đakovu. Za svećenika je zaređen na Petrovdan 1959. godine u Đakovu. Kao župnik djelovao je u Rostovu, Brusnici, Obrima, Modriči, Uzdolu i Glavicama kod Bugojna gdje je s narodom proživio tešku dramu rata (1992.– 1994.). Uz duhovnu pastvu bavio se obnovom i izgradnjom sakralnih objekata i groblja. Za župnika na Uzdolu imenovan je 1979. godine. Odmah je postojeće pripreme požurio i s narodom započeo graditi novu crkvu. U teškim vremenima komunističke vladavine, našao je način da ostvari težnju brojnih župljana da izgrade novu crkvu i odgovori ondašnjim pastoralnim potrebama. Uspio je organizirati cijelu župu, sva sela i zaseoke, da sudjeluju u gradnji. A isto je tako privolio susjede muslimane da su pomogli gradnju crkve. Crkva je podignuta za četiri godine uza skromna materijalna sredstva, ali uza svesrdno sudjelovanje svih župljana. Uz pastoralni rad i gradnju crkve vlč. Stjepan bavio se i književnim radom i objavo nekoliko zapaženih djela: “Priče iz Pasjih Korita“ (1982.), “Naricanje Frane Markanova“ (1983.), “Svečev kafić“(1988.). Ali poznata su nam i ostala njegova ranija i kasnija djela: “Selo Svađalovo“, “Gladne i nemirne godine“, “Spontanosti“, “Pod Jurcanovim orahom“, “Eva i ja“, “Novo selo“, “Čudna zemlja“, “Posljednji dominikanac“, “Spaljeno ognjište“, “Zvonimirovo“, “Fra Marijanova Bosna“, “Pismo“, “Bog u novcu – vrag na koncu i druge priče“, “U tami svjetlost“. S Uzdola odlazi u župu Glavice kraj Bugojna gdje se doživio zatočeništvo s brojnim narodom i zlostavljanje do umiranja od susjeda muslimana. U tim danima je zdravstveno stradao tako da je umirovljen i živi u Zagrebu.

42. Vladić, vlč. Domin (1958.– )

Vlč Domin rođen je 18. travnja 1958. na Kućanima, župa Gračac. Pučku školu svršio je na Gračacu, a gimnaziju u Dubrovniku. Teologiju je završio u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1985. Poslije ređenja dolazi na Uzdol za duhovnog pomoćnika župniku vlč. Stjepanu Džalti. Na Uzdolu je ostao nešto više od godinu dana. Nekoliko godina djelovao je kao svećenik među hrvatskim iseljenicima u Australiji. Danas djeluje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Calgaryu u Kanadi.

43. Jakovljević, vlč. Danijel (1947.– )

Rođen je 2. veljače 1947. u mjestu Gorica, župa Gračac. Osnovnu školu je pohađao u Prozoru a gimnaziju u Dubrovniku. Teologiju je završio u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika 29. lipnja 1974. Kao svećenik djelovao je u Deževicama, Uzdolu i Glavicama, u župi svetog Josipa u Zenici, kao rektor u crkve Kraljice svete Krunice na Banjskom Brijegu u Sarajevu, na Stupu, a danas djeluje kao duhovni pomoćnik u župi Novi Grad u Sarajevu. Kao župnik na Uzdolu djeluje od 1986. do 1989. godine. Uz pastoralni rad nabavio je zvona za novu crkvu. Obnovio je unutrašnjost župne kuće i po prvi put u povijesti formirao prema propisima crkve Župno ekonomsko i Pastoralno vijeće. U pastoralnom radu posebnu pozornost i ozbiljnost davao je katehezi mladih.

44. Pilić, vlč. Franjo (1952 .– 1996.)

Vlč. Franjo je rođen 28. siječnja 1952. u Vilić Polju, župa Bistrica, u uskopaljskoj dolini. Studij teologije završio je u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1977. godine. U svojoj svećeničkoj službi obavljao je službu kapelana u župama Stup, Crkvice, Morančani i Bežlja. Početkom 1986. godine preuzeo je upravljanje župom Deževice, a od listopada 1989. župnik je u župi Uzdol. Skupa sa svojim vjernicima na Uzdolu proveo je cijelo vrijeme rata podnoseći s njima sve ratne teškoće i stradanja. Sam je dao obećanje vjernicima da želi biti s njima i ostati do posljednjeg vjernika na Uzdolu. Nakon ratni razaranja obnovio je u župnoj crkvi sve ono što su muslimani uništili. U posljednjim godinama svoga života teško je obolio. Prešao je na liječenje u Dubrovnik u Dom svećenika gdje je i preminuo 2. listopada 1996., u 44. godini života. Pokopan je u Vilić Polju u četvrtak 2. listopada. Obrede sprovoda predvodio je pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar uz nazočnost brojnih svećenika, redovnica, rodbine i vjernika iz rodnog mjesta kao i iz župe Uzdol.

45. Karlić, vlč. Branko ( 1960.–2007.)

Vlč. Karlić rođen je 16. rujna 1960. u Goruši, župa Kandija. Pučku školu pohađao je u Bugojnu, srednju u Visokom i Dubrovniku. Teologiju je završio u Sarajevu gdje je zaređen na Petrovo 1986. godine. Nakon što je župnik vlč. Franjo Pilić otišao na liječenje, vlč. Branko više od šest mjeseci djeluje kao zamjenik župnika na Uzdolu. Kao župni vikar djelovao je u župi Novo Sarajevo, Maglaj i Žepče, a kao župnik u Vukanovićima i Rostovu. Od posljedica moždanog udara umro je 18. siječnja 2007. Pokopan je na bugojanskom groblju Sultanovići.

46. Džalto, vlč. Miljenko (1955.– )

Vlč. Miljenko rođen je 10. kolovoza 1955. u Ustirami, župa Gračac. Osnovnu školu je pohađa u Gračacu, a gimnaziju u Dubrovniku. Teologiju je završio u Sarajevu gdje je zaređen za svećenika 29. lipnja 1982. Kao mladomisnik poslan je za župnika u župu Globaricu gdje je napravio župnu crkvu. Nakon Globarice kao župnik djeluje u Solakovoj Kuli iz koje je zajedno sa župljanima protjeran 1993. godine. U rujnu 1996. imenovan je voditeljem Regionalnog Caritasa Ramskog dekanata i upraviteljem župe Uzdol. Nakon smrti župnika Franje Pilića imenovan je župnikom župe Uzdol 1996. godine koju i sada vodi. U pastoralnom radu posebno se zauzima za povratak župljana i obnovu tradicija župe. Obnovio je izvanjski izgled stare crkve, uredio prostor i izgradio memorijalni centar žrtvama Domovinskog rata. Obnovio je i župnu kuću. Osnovao je Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Uzdol koje njeguje običaje, napjeve i kola našeg kraja. Osnovao je župni zbor, ponovno formirao župna vijeća u skladu s crkvenim propisima, te obnovi sve kapelice na grobljima. Uredio je grob mučenika fra Stjepana Barišića u Purićevini i to službeno proglasio zavjetnim mjestom župe Uzdol. Organizirao je velebnu proslavu 150. obljetnice samostalne kapelanije Uzdol na Ivandan 2006. godine.

46. Ružić, vlč. Robert (1960.– )

Vlč. Robert rođen je 4. lipnja 1960. u Sarajevu, s prebivalištem u župi Kakanj. Pučku i srednju školu svršio je u Kaknju, teologiju u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Kaknju 7. rujna 1986. U vremenu kad se župnik vlč. Miljenko Džalto nalazio na liječenju, vlč. Robert mijenja kroz nekoliko mjeseci bolesnog župnika. Vlč. Robert je župnik u Bosanskom Brodu.

Ažurirano ( Ponedjeljak, 19 Listopad 2009 21:23 )
 

Video

  • Najava patrona i obljetnice



Get the Flash Player to see this player.

Statistika posjeta

Članova : 1150
Sadržaj : 343
Web Linkovi : 6
Posjete Sadržajima : 826715

Prijatelji

Rama-Prozor.info Ramski internet portal Župa presvetog srca Isusova Prozor Kinološki klub Tornjak - Rama Katolička tiskovna agencija

Anketa

Svoj rodni kraj posjećujem:
 

Trenutno nas čita

Trenutno aktivnih Gostiju: 17