Dok je sunce u subotu, 17. srpnja tek provirivalo na istoku i blago svojim licem kupalo uspavanu Ramu, cestom prema Uzdolu kročile su noge odlučnih hodočasnika čija je molitva odjekivala uspavanim šumama. Nekoliko, prašnjavim putem razasutih skupina vjernika uputilo se i ove godine, već dvanaesti put u Purićevinu, u Donju Vast na grob svećenika mučenika fra Stjepana Barišića kojeg su 3. veljače 1944. godine zvjerski mučili i ubili ramski partizani i ostavili obezglavljena šumi i zvijerima da mu zametnu svaki trag postojanja. Ipak, fra Stjepan nije zaboravljen. Njegov su grob pedeset godina u tajnosti, u strahu od onog nesretnog režima, obilazile mnoge majke, očevi, djeca... noseći ovom mučeniku svoje nevolje, tjeskobe, potrebe, ali i radosne zahvale. Koliko li je samo pustih pastira, momaka i djevojaka, dotjeravši svoja stada na vodu, poginjalo glavu i tiho, srcem pričalo fra Stjepanu o možebitnim ljubavnim jadima, svađama s drugama, tuzi zbog ne odlaska na patrone i derneke u susjedne župe... samo Bog dragi zna.
Dočekavši napokon slobodu, ovaj grob, desetljećima skrivan od pogleda krošnjama stabala u Purićevini, svake treće subote u srpnju, postaje mjestom okupljanja vjernika župe Uzdol, kao i okolnih župa. Iza groba svećenika ograđenog željeznom ogradom i ogradom mnoštva vjernika, na kamenom oltaru slavi se svake godine sveta misa. Ove godine je, uz koncelebraciju petorice svećenika, misno slavlje predslavio don Dragan Jurić, sin ove župe, a župski vikar na Kupresu. Okupljenom puku, don Dragan je u rječitoj propovijedi govorio o djelovanju Duha Svetoga u životu Isusovu, životu Crkve i životu mučenika fra Stjepana. Podvukao je nemogućnost istinskog djelovanja bez Duha. O odvažnosti koju je imao fra Stjepan koji, ni pod prijetnjom smrti, nije pokleknuo i uzdrhtao. Don Dragan je istaknuo i pohvalio vjeru hodočasnika koji i u ovim vremenima kada se Crkva napada, odvažno pristaju uz Crkvu i njezine svećenike.
Nakon svete mise, najmlađi su se počastili slatkišima koji su obilno ispadali iz vreće župnika don Miljenka Džalte, stari su zapjevali gangu i usprkos nesnosnoj vrućini nazdravili domaćom ramskom rakijom. Nakon pješačenja, molitve i svete mise - zaslužena okrjepa, a ugodni razgovori, smijeh, pjesma i dječja vika ispunjali su ovo sveto mjesto. Onaj hladni potok podno groba sigurno se sjeća dana kad je ovdje fra Stjepan junački posvjedočio za Krista, sjeća se i vremena i godina u kojima se to junaštvo guralo zaboravu. Nek sada svojim tokom, u svojim kapljicama, nosi po mjestima kud prolazi novo svjedočanstvo – Hrvati, Uzdoljaci, katolici ovog kraja ne zaboravljaju svoje mučenike.
Danijel Jurić
